Premuda kroz povijest

Kulturna baština

O naseljenosti otoka u pretpovijesti nema zasad pouzdanih podataka. Prvi pisani spomen je iz antičkoga doba, na tzv. Tabuli Peutingeriani iz 3. st., na kojoj se otok naziva Pamodos. Taj naziv pred-indoeuropskoga je porijekla, a budući da se zna da su osim obale i svi otoci ispred obale od rijeke Raše do Krke bili u vlasti Liburna, za pretpostaviti je da je otok bio naseljen u najranijim povijesnim razdobljima.

Za rimske vladavine otok je, kao i u razdoblju prije toga, bio u zadarskoj domeni. O rimskoj prisutnosti na otoku govore ostaci kamenoloma. U 7. st. ravenski Geograf spominje otok pod nazivom Primodia. Ime je nedvojbeno dobio prema latinskom primus – prvi, jer je prvi otok na ulazu u zadarski kanal sa sjeverozapadne strane. Od toga je naziva potekao današnji naziv otoka.

Premudu spominje pod nazivom Pyrotima u 10. st. i Konstantin Porfirogenet. Iako on piše da je otok nenaseljen, mnogi autori smatraju da je i u to doba bio naseljen, ali na njemu nije bilo kastruma pa ga car i nije navodio kao naseljeni otok (na otoku postoji crkvica, tzv. “garška”, iznad uvale Kalpić. Prema predaji tu su Grci zakopavali zlato. Istraživanje ovih ostataka moglo bi osvijetliti razdoblje srednjega vijeka. Osim nje u literaturi se spominje crkvica sv. Ane, no današnje stanovništvo za nju ne zna.)

Gotovo svi otočki toponimi, ne samo oni u unutrašnjosti nego i na obali, hrvatskoga su porijekla, što govori da u doba doseljavanja Hrvata nije bilo znatnijega romanskoga stanovništva od kojega su mogli preuzeti ranije nazive. Hrvati su otoku dali svoje ime, Dlačnik, Dlasnik (prema pretpostavkama lokalnog stanovništva, ovaj naziv potječe od izreke ‘kao na dlanu’, prvi otok na ulazu u Zadarski kanal). Iako se taj naziv u dokumentima prvi put spominje 1567., zasigurno je nastao puno prije, tj. prije početka mletačke vladavine u Dalmaciji (1409.), kad je taj naziv zamijenjen mletačkim nazivom Premuda. U narodnom govoru i u nekim glagoljskim dokumentima naziv Dlačnik zadržao se sve do početka 20. st.

Pod imenom Premuda otok je zabilježen već godine 1421. u zadarskom katastiku.

U unutrašnjosti otoka u blizini polja razvilo se naselje. Prema popisu iz 1527. Premuda je imala 110 stanovnika. Otok je stalno spadao pod zadarsku nadbiskupiju. Do godine 1659. župni centar bio je Silba, a tada Premuda postaje župa. Župa je kao i druge na zadarskom otočju bila glagoljska. Od 17. st. do danas Premuda je dala 32 glagoljaša. U župnom uredu sačuvani su glagoljski kodeksi: Glagoljska matica vjenčanih (1656.-1718.), Glagoljska

matica mrtvih (1662.-1718.) i Glagoljska madrikula sv. Kirijaka (1697.-1812.) te 6 glagoljskih misala i brevijara. Danas se dokumenti, smatraju kazivači, nalaze vjerojatno u župnom uredu na Silbi jer ih je iz župnoga dvora, kao i neke crkvene predmete, odnio župnik na Silbu.

Glagoljaši su odigrali veliku kulturnu i političku ulogu na otoku. Jedan od njih bio je Julije Smirčić, matičar u Novigradu i Premudi od 1868. do 1909., a dobio je zbog uzornog rada i života odlikovanje Zlatni viteški križ.

Stanovništvo otoka je bilo izloženo napadima turskih gusara od 1559. do 1685., kada su ih odvodili u ropstvo. Na otoku je 1661. organizirana straža koja je obavještavala o gusarskim napadima i pojavi neprijateljskih brodova (danas lokalitet Straža ili Šintinela prema talijanskom Sentinela – Straža). Postoji južno od luke Krijal lokalitet Belveder (prema talijanskom – kula ili uzvisina s koje se pruža lijep pogled). Na tom je položaju vjerojatno bila ribarska straža za zaštitu od nenadanih gusarskih napada. Tako je otok godine 1608. imao samo 26 stanovnika. Ovaj popis koji je dao napraviti zadarski gradski knez 1608. i osim broja stanovnika navodi i prezimena koja su tada postojala u selu. To su: Barbić, Crvarić, Lovrović, Longin, Ricović, Jadrijević, Krpačić.

Od 1714.-1718. osmansko je gusarstvo ponovno oživjelo pa su sa 10 ulcinjskih fusta (brzih i laganih lađa) postali nadmoćni u zadarskom akvatoriju. U usmenoj predaji na otoku zadržalo se sjećanje na napade ulcinjskih gusara i odvođenje stanovništva u ropstvo.

I senjski su gusari u svojim pohodima dolazili do otoka, gdje su napadali i pljačkali mletačke brodove. Zbog tih napada na Premudi je podignuta kula izvidnica. Iako se u dokumentima spominje tek 1806. sigurno je sagrađena prije. Prema kazivačima, godine 1926. sagrađena je zgrada zadružnog doma ispred župnoga dvora, na mjestu nekadašnjega kaštela, koji je tada srušen.

Novo se stanovništvo na Premudu doseljavalo u 18. st., najviše s Oliba, gdje su u 15. st. došli iz Cetinske krajine te se broj stanovnika u naselju povećao. Podatak o stoljeću doseljavanja je prema kazivaču Milodaru Telesmaniću. Isti kazivač kaže da su se od današnjih stanovnika prvi naselili Smirčići na predjelu oko crkve (pretpostavlja se da su oni došli iz zadarskog zaleđa, mjesta Smilčić). Tako je godine 1759. u naselju bilo 284 stanovnika. Iste je godine u naselju bilo 39 obitelji, sposobnih za oranje 33, volova za oranje 55, krava i teladi 30, ovaca 660, tovarnih životinja 31, trabakula 3. Isti broj ovaca imali su 1930-ih godina. Ovce su držali i na susjednim otocima, Školju, Kamenjaku, Masarinama, Hripi.

1760. godine Premuda je imala 322 stanovnika. Za vrijeme austrijske vlasti (od početka 19. st. do 1918.) se osnivaju kotarevi, a otok spada u kotar Zadar, općinu Silba.

Stanovništvo i gospodarske djelatnosti na otoku

Dominantne su djelatnosti stanovnika još u srednjem vijeku bile poljoprivreda i stočarstvo. Osim toga stanovništvo se bavilo ribarstvom. U dokumentima se već godine 1501. spominje ribarstvo Premude zbog spora s Ižem oko ribarenja (dokument Processo, Župni ured Veli Iž.)

Stanovništvo se bavilo i vađenjem kamena, uglavnom za domaću uporabu.

Iako o brodarstvu na otoku nema puno podataka, sigurno je da je razvijeno ribarstvo uvjetovalo i razvoj brodarstva i pomorstva. U 18. st. se spominje sedam brodovlasnika, spominju se u crkvenim dokumentima. Prema usmenoj predaji brodari su prevozili volove iz naših krajeva u Veneciju. Gotovo svi brodari imaju grobove s uklesanim brodovima u crkvi sv. Kirijaka. U 19. st. spominje se tek jedan brodovlasnik, ali osam kapetana. Dvojica od njih su se svojim sposobnostima posebno istaknula: kapetan Pavao Smirčić oko 1860. spasio je jedan francuski brod od potapanja kraj Marseilla, za što je od Francuske dobio zlatnu medalju, dalekozor i titulu viteza. Medalju su ukrali njemački vojnici 1944. Kutiju od medalje i dalekozor 1962. imao je rođak Ante Smirčić u Premudi (kazivači su nam rekli da se medalja od nekoga Smirčića nalazi u Pomorskom muzeju u Splitu).

Drugi poznati kapetan je Sveto Šanto Lovrović, koji je kraj Buenos Airesa 1866. spasio 17 francuskih mornara s dvaju potopljenih brodova za što je od Francuske dobio zlatnu medalju i dalekozor, a od Austrije Viteški križ. Postao je kapetan najvećeg argentinskog putničkog broda. O ovome događaju pisao je svjetski tisak, a jedan članak iz L’Osservatore Triestino uokviren je i nalazi se na zidu u crkvi sv. Kirijaka.

Zbog važnosti pomorskog gospodarstva od 1877. do kraja 19. st. na Premudi je postojao i lučki ured.

Broj se stanovnika na Premudi stalno povećavao te je 1857. imala 577 stanovnika i 124 kuće, najviše u svojoj povijesti.

Budući da poljoprivreda nije mogla prehraniti stanovništvo, na Premudi je vrlo rano započelo iseljavanje, uglavnom u Južnu i Sjevernu Ameriku – Premuda je godine 1857. imala 95 odsutnih stanovnika.

Krajem 19. st. dolazi do velike ekonomske krize. Vinogradarstvo koje se u prijašnjim desetljećima razvijalo sada propada zbog peronospore, ali i vinske klauzule – nove odredbe koja je dala pogodnosti Italiji za izvoz vina u Monarhiju.

Brodarstvo također stagnira pojavom parobroda. Stagniranjem gospodarskog razvoja otoka nastavlja se val iseljavanja. Broj stanovnika se najviše smanjio u šezdesetim i osamdesetim godinama 19. stoljeća. Iako se smanjio broj stanovnika, godine 1869. Premuda je imala najviše kuća 127. Od tada se broj kuća stalno smanjivao pa ih je 1953. u naselju zabilježeno 75. Danas su mnoge kuće zapuštene i ruševne, a za neke od njih stanovništvo ne zna ni kojoj su obitelji pripadale.

Iako se stanovništvo iseljava, naselje nije zaostajalo u razvoju. Već je 1867. počela raditi osnovna škola. Prema kazivačima, tu prvu školu su vodili svećenici. Pohađala su je u početku muška i ženska djeca, a onda su žensku “potjerali” pa učili samo mušku.

Godine 1890. u selu je napravljena zgrada škole u blizini crkve sv. Jakova.

Krajem 19. st. otvorena je i čitaonica. Nalazila se u središtu mjesta u kući do današnje trgovine. Danas ta kuća pripada obitelji Bujačić.

Godine 1923. čitaonica je dobila Pravilnik o radu.

Pošta je u naselju otvorena početkom 20. st. Bila je u kući Ivana Jadrošića. U toj kući je do danas sačuvan stari poštanski šalter. Ljude iz te kuće mještani i danas zovu Poštirovi. Pošta se poslije preselila u zgradu tadašnje Potrošačke zadruge, u kojoj se nalazi i danas.

Otok je već 1900. imao redovitu parobrodarsku vezu sa Zadrom i okolnim mjestima ovoga područja. Potkraj 19. st. poticanjem države počinju se više saditi masline i proizvoditi ulje te razvijati ribolov, naročito na malu plavu ribu, a radi bolje organizacije godine 1903. osnovana je ribarska zadruga, najstarija na zadarskim otocima, a četvrta zadruga na Jadranu. Godine 1910. sagrađen je u naselju i Ribarski dom. Prema kazivačima, ribu su išli prodavati u Zadar te prema Rijeci, a srdele su prodavali čak i u Češkoj.

U naselju je početkom 20. st. osnovana i Prerađivačko-potrošačka zadruga. Godine 1926. sagrađena je ispred župnoga dvora zgrada zadružnog doma. Prema kazivačima u prizemlju doma bila je trgovina, a na katu društvene prostorije. U naselju je prije Prvoga svjetskog rata postojalo više trgovina, zapravo mnoge kuće su imale tzv. banak u konobi na kojem je bila vaga za trgovanje.

Od godine 1900. do 1910. i pored iseljavanja povećao se broj stanovnika (od 446 na 473).

Pomorska tradicija je nastavljena i u 20. st., u kojemu su s Premude bila tri kapetana.

Rapalskim ugovorom iz 1920. godine Zadar pripada Italiji, a zadarski otoci, pa tako i Premuda, ujedinjeni su s Kraljevinom SHS. Tako su ostali bez svoga stoljetnog kulturnog i gospodarskog središta, a veze s kvarnerskim otocima i Istrom (koji su također pripali Italiji) su otežane. Novom administrativnom podjelom zbog gubitka Zadra osnovan je kotar u Preku, pod koji su spadali svi zadarski otoci. Općinsko središte za Premudu je i dalje bila Silba.

Nakon Drugoga svjetskog rata ribarstvo stagnira. Godine 1961. ribarska je zadruga ukinuta, a Potrošačka je zadruga pripojena zadruzi u Silbi, poslije zadruzi Zadranka. Stanovništvo se postupno iseljava, najviše u Zadar.

Broj se stanovnika od godine 1921., kad je naselje imalo 473 stanovnika, do danas stalno smanjivao. Godine 1948. naselje je imalo 320 stanovnika, 1971. 152, 1991. 73, a 2001. samo 58 stanovnika. Prema popis uz 2011. godine, broj stanovnika neznatno je povećan na 64. Današnje stanovništvo je uglavnom starije dobi.

Najveći broj Premujana živi u iseljeništvu, u Južnoj i Sjevernoj Americi, gdje ih ima znatno više nego u Hrvatskoj, a ima ih i u Zadru, Zagrebu, Rijeci, Malom Lošinju.

Tablični prikaz broja stanovništva po godinama popisa:

Godina Broj stanovnika Godina Broj stanovnika Godina Broj stanovnika
1527. 110 1857. 569 1937. 378
1608. 27 1864. 561 1948. 320
1634. 78 1869. 487 1953. 272
1750. 284 1881. 500 1971. 152
1760. 322 1890. 644 1981. 98
1818. 464 1905. 647 1991. 78
1825. 430 1910. 458 2001. 58
1840. 512 1928. 453 2011. 64

Izvor: Inventarizacija etnološke građe na otoku Premudi; Filip Đinđić, Manda Horvat, Katica Mutak; 2007

Obrada: Društvo Premujana